grb grb titular
povijest

Povijest

Povijest župe

Sažeti prikaz povijesti župe pripremila je Martina Horvat.

Sadržaj

  1. Tragovi iz rimskog doba
  2. 14. stojeće: najstariji zapis o Murskom Središću
  3. 16. stojeće: preokret u doba Zrinskih
  4. 18.stoljeće: gradnja crkve sv. Ladislava
  5. 19. stoljeće: obnova crkve
  6. 20. stoljeće: razvoj mjesta i ponovno osnivanje župe
  7. Posveta župne crkve BDM Kraljici
  8. Iz novijeg vremena

Popis župnika

Izdvajamo, radi praktičnosti, popis župnika i upravitelja župe.

  1. Ambrosius (1501.)
  2. Georgius Presbyter (1574.)
  3. Petar Fabri (1650.)
  4. Josip Jambrošić (1945-49.)
  5. Ivan Kolenko (1949., upr. župe)
  6. Stjepan Kavran (1949-52., upr. župe)
  7. Vladimir Pelin (1952-1955., upr. župe)
    Ignacije Artner (1952-53., 1955., kapelan)
  8. Ivan Jurak (1955-1958.)
  9. Vladimir Pelin (1958-1961., upr. župe)
  10. Mijo Perčić (1961-1963.)
  11. Vladimir Pelin (1963., upr. župe)
  12. Vladimir Margetić (1963-1981.)
  13. Mijo Majdak (1981-1987.)
  14. Ivan Novak (1987-2002.)
  15. Kristijan Piskač (2002-2007.)
  16. Mario Kopjar (2007-2008.)
  17. Tomislav Antekolović (2008-2019.)

Tragovi iz rimskog doba

Rimsko doba još uvijek je nedovoljno istraženo razdoblje, a kako je Međimurje u to vrijeme bilo podosta prometno (gradile su se ceste, podizale postaje, nicala su naselja), mnogi povjesničari smatraju da se u okolici Murskog Središća u to doba nalazio municipij ili manji grad Halicanum. Taj grad razvijao se kao postaja na rimskoj cesti Poetovio - Carnutum, prema I. Kukuljeviću, ali o njegovom pravom mjestu još ne postoje vjerodostojni dokazi. Smatra se da ga treba tražiti na području između Svetog Martina na Muri, Murskog Središća i obližnje Lendave u Sloveniji, što čini ukupan raspon od desetak kilometara. Na pretpostavku postojanja Halicanuma upućuju arheološka istraživanja koja su otkrila bogata nalazišta raznih uporabnih i ukrasnih predmeta.

Prema rimskom povjesničaru Pliniju Starijem Međimurje su nastanjivali Sereti, ilirsko pleme, čije bi ime u prijevodu značilo stanovnici kraj rijeke. Kroz njihov brežuljkasti kraj prolazila je cesta koja je povezivala tadašnju Sabariu i Poetovio (Ptuj), a ta cesta bila je dio dužeg puta koji je povezivao Rim s Dunavom, gdje je bila tadašnja granica Rimskog Carstva. To bi značilo i da je ta cesta imala važnu stratešku ulogu. Mada su podaci o antičkoj prošlosti Međimurja malobrojni, na postojanje ceste i naselja upućuju i bakreni novci rimskih careva nađeni u blizini Svetog Martina na Muri i Murskog Središća, te se pretpostavlja da je ta cesta prelazila Muru kod jednog od ovih dvaju naselja. Za vrijeme seobe naroda ovim krajem prolaze Huni, Istočni Goti, Langobardi, a Avari uništavaju posljednje tragove rimske civilizacije.

Kršćansko naslijeđe iz vremena Rimskog Carstva zadržalo je spomen na dva velika svetačka imena koja svoje podrijetlo vuku iz obližnjih krajeva rimske provincije. To su sveti Martin, prema predaji rođen kao sin rimskog tribuna 316. g. u Sabariji (možda današnji Szombathely u Mađarskoj) i sveti Jeronim, rođen 340. g. u Stridonu.

14. stoljeće: najstariji zapis o Murskom Središću

Najstariji dokument koji spominje postojanje Murskog Središća popis je župa Zagrebačke biskupije iz 1334. godine, što je i najstariji popis međimurskih župa uopće. Najstariji izvor o župama u Međimurju sačuvao se u arhivu zagrebačkog Kaptola. Rukopis sadrži statute Kaptola, a među njima i popis župa, što ga je sastavio gorički arhiđakon Ivan. Statuti su proglašeni 9. kolovoza 1334. godine.

Tu su i prve zabilježene kanonske vizitacije u Međimurju, a njima su se kontrolirala vjerska događanja i stanje u župama. Župe je posjećivao ponekad biskup osobno, ali najčešće je slao svoje zamjenike, arhiđakone. U popisu, uvrštenom u statut, spominju se 11 župa u Međimurju, i to samo tri župe navedene su imenom: Štrigova, Subotica i Prelog, a od ostalih spominju se samo imena župnih crkvi, a ne i imena mjesta, pa je povjesničarima bilo teže odrediti gdje se one točno nalaze.

Zagrebačka biskupija bila je u to vrijeme podijeljena na 14 crkveno-upravnih jedinica (arhiđakonata), a Međimurje, zajedno s Prekmurjem pripadalo je arhiđakonatu Bekšin. Mjesto Bekšin je, smatra se, današnje mađarsko naselje Becsehely blizu Letenya.

U popisu župa bekšinskog arhiđakonata od 11 župa u Međimurju čak su četiri posvećene svetom Martinu, od kojih se jedna nalazila u Murskom Središću. Premda u ovom popisu nije bilo naznačeno kojem mjestu pripada koja crkva to se zaključilo prema sljedećem sačuvanom popisu međimurskih župa iz godine 1501. rekonstrukcijom podataka. U tom popisu navode se i imena mjesta, te župnici koji su u to vrijeme službovali u dotičnim župama. Tako su za Mursko Središće zabilježena u popisu iz 1501. godine imena župnika i kapelana:
"Ambrosius, plebanus sancti Martini in Zredysche. Georgius, capellanus eiusdem".

Osim u Murskom Središću crkva sv. Martina nalazi se i u obližnjem Podturnu, te u Sv. Martinu na Muri (tadašnje Pomurje). Popis župa iz 1501. godine navodi 14 međimurskih župa, tri više nego u popisu iz 1334. godine.

16. stoljeće: preokret u doba Zrinskih

Popis međimurskih župa iz 1501. godine posljednji je popis koji spominje Mursko Središće kao sjedište samostalne župe. Gotovo čitavo Međimurje, pa tako i ovo mjesto, u to doba bilo je u posjedu obitelji Ernušt,kojima je tu zemlju prodao sam kralj Matija Korvin. Obitelj Ernušt posjedovala je Međimurje do 1540. godine, kada Gašpar Ernušt umire bez potomaka, a Međimurje prisvaja sebi tadašnji hrvatski ban Petar Keglević. No ovdje na političku pozornicu stupaju Zrinski kojima kralj Ferdinand prodaje Međimurje i radi toga dolazi u sukob s Keglevićem. Zrinski postaju gospodari Međimurja 1546. godine.

Ne zna se točan razlog zašto se u kasnijim popisima kanonskih vizitatora ne spominje Mursko Središće kao župa; navodno je župa prestala postojati, a mjesto se priključilo susjednoj župi Selnica.

Prema povjesničarima crkvu i naselje je vjerojatno pogodila neka nesreća, možda je nastradalo od požara u kojem je izgorjela župna crkva sv. Martina ili je mjesto opustošila poplava u kojoj je stradala crkva smještena uz samu obalu rijeke Mure.

Drugi izvori smatraju vjerojatnijim da je župa ukinuta u vrijeme reformacije, a nije obnovljena u procesu protureformacije. Poznata je činjenica da je grof Juraj Zrinski IV. (1549. ? 1603.), gospodar Međimurja, bio protestant i da je u postojeće župe namještao protestantske propovjednike, a pojedine župe su tada ukinute.

Vjernici iz Murskog Središća nakon ukidanja župe, počeli su posjećivati crkvu sv. Marka u obližnjoj Selnici. Ona je po starosti jednaka crkvi u M. Središću - spominje se također u najstarijem popisu iz 1334. godine. Tako je župa Mursko Središće s vremenom došla u okvir župe Selnica. Postoje pretpostavke da je mjesto službeno pripojeno Selnici oko 1660. godine. Prije toga Mursko Središće bilo je jedno od važnijih naselja u Međimurju i spadalo je među četiri najveće varoši, zajedno sa Čakovcem, Nedelišćem i Prelogom, kako bilježe povijesni izvori iz 1477. godine. Te godine Mursko Središće bilo je u posjedu plemića Ernušta Hampa, gospodara Čakovca i Štrigove.

O zbivanjima do sredine 17. stoljeća u Murskom Središću nije sačuvano puno podataka. Pregled stanja o župi Selnica, kojoj je sve to vrijeme pripadalo i M. Središće, sažet je u zapisnicima kanonskih vizitacija koji su za to doba jedini izvori podataka o povijesti manjih mjesta. Zapisnici su sačuvani u Nadbiskupskom arhivu u Zagrebu. Kanonske vizitacije u Međimurju obavljene su početkom 1660. godine, a konkretno u župi Selnica 28. siječnja. U vizitacijama nabrojeno je 13 župa u Međimurju, a zapisnici donose i popis imena kućegospodara u devet većih mjesta, stoga iz njih možemo odrediti i broj domaćinstava.

Pod selničku župu 1660. godine spadaju i Vratišinec i Mursko Središće, koje su obje danas samostalne župe. U zapisniku vizitacija se, uz opis crkve sv. Marka u Selnici, spominje i crkva sv. Martina u Središću smještena uz obalu Mure. U susjednom mjestu Vratišinec župljani se okupljaju u kapeli Sv. Križa.

Oba mjesta, Vratišinec i Mursko Središće, bila su u to doba, a i danas jesu, veća od Selnice po broju stanovnika. M. Središće tada je brojilo 51 domaćinstvo, Vratišinec 41, a Selnica svega 16 domaćinstava. Za usporedbu Čakovec je sredinom 17. stoljeća bio dvostruko veći od M. Središća sa 112 nabrojenih kućegospodara (tj. domaćinstava). Na području župe Selnica stanovalo je šest plemića. Škola još uvijek nije postojala, tek orguljaš, koji kao što je običaj i u drugim župama, povremeno poučava i to samo jednog ili dvojicu dječaka.

16. i 17. stoljeće vrijeme je reformacije - pokreta koji je doveo do pojave novih naučavanja koje se temelje na kritici nauka Katoličke Crkve, pa te društvene promjene u srednjoj Europi zahvaćaju i Međimurje. Utjecaji reformacije u Međimurju potjecali su iz Ugarske, Štajerske i Kranjske s kojima ono graniči. U tim krajevima protestantizam je bio mnogo jači nego u Međimurju, a svoj uspon dosegao je pred kraj 16. stoljeća.

U Međimurju nije zahvatio široke narodne mase, a njegovo širenje, a kasnije i suzbijanje, vezuje se za tadašnje gospodare Međimurja - obitelj Zrinskih. Tako je Juraj Zrinski, sin Nikole Zrinskog Sigetskog, otvoreno pristajao uz luteranstvo, pa je pokušavao proširiti novi nauk na cijelo Međimurje. Premda je Hrvatski sabor još 1604. godine donio zaključak o nepristajanju na "novi nauk", protestantizam se u Međimurju održao gotovo do kraja 17. stoljeća. U župi Selnica 1660. godine, unatoč tada već jakoj protureformaciji, u popisu se napominje da većinu stanovništva čine luterani.

Desetak godina nakon tog popisa Mursko Središće, kao i mnoga mjesta u Međimurju, spominje se u popisu imanja obitelji Zrinski. Nakon što su Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan optuženi kao urotnici, ugarsko-hrvatski kralj Leopold donio je proglas 3. travnja 1670. kojim se njima zapljenjuje sve blago i imanja. Sva njihova imanja su tada došla u kraljevu baštinu. Kraljevska komora, ured koji je upravljao kraljevskim prihodima, objavila je 19. svibnja 1670. godine popis imanja. U popisu se navode u gornjem Međimurju sva četiri trgovišta: Čakovec, Nedelišće, Štrigova i Mursko Središće kao posjedi Zrinskih, te gotovo sva sela.

Mnogo toga se promijenilo do 1688. godine, kada je zabilježen još jedan važan popis stanja u međimurskim župama, koje i dalje pripadaju Zagrebačkoj nadbiskupiji. Dana 12. svibnja 1688. Selnicu i Mursko Središće posjetio je kanonik arhiđakon Ivan Zubić. Kao i u ostalim popisima, kanonik opisuje izgled župne crkve, kakvi su uvjeti za bogoslužje, te uspješnost župnikovog rada.

U Murskom Središću tada se nalazila mala, ovaj put zidana kapela, s daskama pokrivenim krovom, dok je u Vratišincu opisana kapela Sv. Križa, još uvijek drvena, ali sa zidanim oltarom. Promijenila se religijska struktura župljana: sav je narod katoličke vjere, osim jedne obitelji kalvina. To je vrijeme kad i u ostalim župama protestante čine samo još doseljeničke obitelji. Jačanjem protureformacije čiji su nositelji također i pavlini koji posjeduju samostane u Šenkovcu (Sveta Jelena) i u Štrigovi (Sveti Jeronim), kao i franjevci koji su došli u Čakovec na poziv bana Nikole Zrinskog 1659. g., tadašnji gospodari Međimurja nastoje podržati Katoličku crkvu.

18. stoljeće: gradnja crkve sv. Ladislava

Početkom 18. stoljeća narod u Međimurju izlazi iz teškog razdoblja. Završen je rat bečkog dvora s Turcima koji je trajao od 1683. do 1699. godine. Tijekom rata Međimurje je trpjelo i od pljačkaških pohoda same carske vojske, a zbog rata i gladi počela su i veća iseljavanja Međimuraca. Početkom 18. stoljeća nastupilo je vrijeme mira i sveukupne obnove. Mnoge dotadašnje gotičke crkve se barokiziraju i proširuju, a drvene nestaju. Radi povećanja žitelja osnivaju se nove župe: tijekom 18. stoljeća u Međimurju je osnovano 10 novih župa.

Grofovi Althan vladaju Međimurjem od 1719. do 1791. godine. U vrijeme njihovog vladanja Međimurje je doživjelo tri velike katastrofe:

U kanonskim vizitacijama 1716. godine prvi puta se u M. Središću spominje kapela sv. Ladislava, a kapela sv. Martina se više ne spominje. Mjesto još uvijek pripada župi Selnica, u kojoj se te godine vrši popravak temelja župne crkve. Od 1705. godine župom upravlja Mihalj Potočnjak.

Okolnosti izgradnje nove kapele na drugom, povišenom mjestu u samom središtu naselja gdje više nije prijetila česta opasnost od poplava, opisuje pavlin Josip Bedeković u svom djelu Natale solum iz 1752. godine. Bedeković navodi da svoju plemićku kuriju u ovom trgovištu ima Juraj Nagy, "najviši inspektor slavonskih daća" koji oporučno ostavlja svoje zemljište zagrebačkom kaptolu sa željom da se ovdje izgradi kapela posvećena sv. Ladislavu, ugarskom kralju. Juraj Nagy umire 1699. g., te tadašnji selnički župnik gradi najprije drvenu kapelu, a zatim i zidanu.

Svetkovine se održavaju osobito tijekom dva velika godišnja sajmovanja na svetkovine apostola sv. Filipa i Jakova, te mučenika sv. Demetrija. Godine 1771. Mursko Središće ima 59 domaćinstava i ukupno 412 stanovnika. 1793. godine iz župe Selnica izdvaja se Vratišinec i postaje samostalna župa. 13. studenog iste godine zagrebački kanonik Stjepan Kološvari obavio je kanonski pregled, te u izvještaju biskupu Maksimilijanu Vrhovcu piše da je u Murskom Središću područna kapela zidani objekat, pokrivena je daskama, a u njoj se nalaze dva drvena i neznatna oltara, sv. Nikole (zaštitnika putnika) i sv. Ladislava (ugarskog kralja, osnivača zagrebačke biskupije).

19. stoljeće: obnova crkve

Prema popisu stanovništva Međimurja 1802. godine župa Selnica broji ukupno 2116 žitelja. Od toga je 586 stanovalo u trgovištu Središću, 823 u Selnici, a ostatak na brežuljcima oko Selnice, u Zebancu, Štrukovcu i u Bratjancu. Tada je M. Središće brojilo 78 kuća (domaćinstava), a Selnica 103 kuće. Svi žitelji selničke župe kmetovi su grofa Jurja Feštetića, vlastelina u Čakovcu.

Međimurje je došlo u posjed grofa Feštetića 1791. godine, nakon što je 71 godinu pripadalo grofovima Althan, koji su zbog velikih dugova prodali Međimurje, i to za milijun i 600 tisuća forinti. Grofovi Feštetići, velikogorički plemići koji su u početku djelovali u hrvatskom duhu, ali su se s vremenom "pomađarili", u blizini Murskog Središća imali su svoje majure u Štrukovcu i Hlapičini.

U prvoj polovici 19. stoljeća crkva se temeljito obnavlja izgradnjom novih oltara i postavljanjem slika. Slika na glavnom oltaru predstavlja svete kraljeve iz 11. stoljeća, sv. Stjepana i sv. Ladislava kako se klanjaju malom Isusu u rukama Blažene Djevice Marije koju krune anđeli. Pokrajnji oltari posvećeni su sv. Nikoli, te svetim apostolima Filipu i Jakovu (1822. g.)

Godine 1857. na području Međimurja nalazilo se šest trgovišta, 97 sela i 68 zaselaka, u kojima je smješteno 7 kaštela, tri plemićka dvorca i 7 majura (marofa). Naslov trgovišta te godine imali su: Čakovec, Prelog, Legrad, Nedelišće, Štrigova i Mursko Središće. Središće u to vrijeme broji 138 kuća, u kojima je živjelo 939 stanovnika. Prema narodnosti najveći broj žitelja čine Hrvati (895), dok u mjestu još stanuje 20 Njemaca, 14 Mađara i 10 Slovenaca. Mursko Središće u to vrijeme postaje sjedište općine. Popis bilježi postojanje pučke škole, gdje jedan učitelj podučava 36 dječaka i 30 djevojčica. Škola je utemeljena 1851. godine u vrijeme pripojenja Međimurja Hrvatskoj. Mursko Središće se razvijalo sporo, ali sigurno.

Prva polovica 19. stoljeća vrijeme je jake mađarizacije koja se osjećala i u drugim dijelovima Hrvatske. Mađarski jezik postepeno se uvodi u hrvatske škole, urede i sudove, te nasilna mađarska politika vodi sve većem nezadovoljstvu i otporu Hrvata. Sukob se zaoštrava sve do 1848. godine kada ban Josip Jelačić ponovno pripaja Međimurje Hrvatskoj, te se ono priključuje varaždinskoj županiji. Kako je iste godine ban Jelačić izdao proglas kojim se ukida kmetstvo, tako međimurski kmetovi bivaju otkupljeni od grofa Feštetića, koji za izgubljene posjede dobiva naknadu, nešto u gotovom novcu, nešto u vrijednosnim papirima. Međimurje je tada podijeljeno u tri kotara: čakovečki, preloški i štrigovski. Mursko Središće prema svom položaju pripalo je štrigovskom kotaru.

20. stoljeće: razvoj mjesta i ponovno osnivanje župe

Na prijelazu stoljeća opća slika Murskog Središća jako se promijenila. Godine 1889. izgrađena je željeznica kroz Središće, koja je povezivala slovenski grad Lendavu s Čakovcem. Prije toga, sredinom 19. stoljeća utemeljena je dobra cestovna povezanost, pa je željeznica još više ubrzala gospodarski razvoj mjesta i okolice. Kako su već prije otkrivena nalazišta nafte u susjednim mjestima Peklenici i Selnici, krajem 19. stoljeća počinje se sa eksploatacijom, te se 1901. godine gradi naftovod od M. Središća do Selnice. Točnije, naftovod je završavao na željezničkoj postaji u Središću gdje se nafta željeznicom transportirala dalje. Poznat je kao prvi naftovod u ovom dijelu Europe i njime mjesto dobiva još veći gospodarski značaj.

Popis stanovništva iz 1900. godine navodi da je početkom ovoga stoljeća u Murskom Središću živjelo 1420 stanovnika, a mjesto je ukupno brojilo 223 kuće. Prije početka Prvog svjetskog rata M. Središće bilo je tipično poljoprivredno mjesto bez ikakve industrije, ako se ne računaju sitni obrtnici, postolari, stolari, krojači, zidari i drugi koji su svojim radom zadovoljavali potrebe sela.

Važan korak u gospodarskom razvoju M. Središće ostvaruje nakon 1. svjetskog rata kada započinje intenzivno iskorištavanje ugljena i modernizacija rudarske djelatnosti. Iskapanje najprije počinje otvorenim kopom na području zvanom Vizivoda pokraj Središća, čiji točan položaj danas nije poznat, jer je davno napušten i zatvoren. Kasnije se iskapanje nastavlja na više lokacija u Peklenici.

Početkom 20. stoljeća u mjestu je djelovala državna pučka škola u kojoj su bila zaposlena tri učitelja. Godine 1926. izgrađena je nova školska zgrada na Trgu braće Radić, u kojoj danas djeluje Gradsko poglavarstvo, a gradio ju je zidarski majstor Kamper iz Vratišinca.

Nositelji gospodarskog razvitka tijekom više od polovice stoljeća bili su rudnici, ne samo u Murskom Središću, nego i u ovom dijelu Međimurja. Nakon otvorenog kopa Vizivoda, radovi na otvaranju prve jame u Međimurju (Hrastnik I.) započeli su 1925. godine. Kako ovdje nije bilo kvalificiranih rudara oni su dovedeni iz Slovenije. Iskorištavanjem ugljena počelo se baviti poduzeće ?Kraljić i Majhen?. Ono prelazi pod državnu upravu 1946. godine, kada su osnovani ?Međimurski ugljenokopi?. Od svog osnivanja do zatvaranja 1972. godine iskopano je 4.593.961 tona ugljena ili prosječno 157.626 tona godišnje.

U prošlom i ovom stoljeću na Muri je radilo mnoštvo mlinova - vodenica. U M. Središću najduže se održao mlin u "frgovu" (ulica Matije Gupca), vlasnika Belši Fereka. Taj mlin je radio do 70-tih godina ovog stoljeća.

U jesen 1918. godine kao posljedica 1. svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske Monarhije došlo je do političkih i socijalnih nemira u gotovo svim mjestima Međimurja. Oslobođenju Međimurja prethodile su pobune mještana protiv dosadašnjih svojih gospodara i česte su bile pljačke njihovih dobara, kao i poštanskih i općinskih ureda. U burnim događajima stradalo je više ljudi od mađarske vojske pod optužbom da su uzimali žito iz grofovskih spremišta ili štogod drugo. U Murskom Središću najviše ljudi stradalo je početkom studenog 1918.g., a na ime tzv. "kontribucije" mještani su morali skupiti milijun kruna. Skupljeno je svega 242 000 kruna i to je odmah putem Poreznog ureda otpremljeno u Mađarsku. Međimurje je oslobođeno 24. prosinca 1918. g.

Naglim razvojem mjesta i povećanjem broja stanovnika  pastoralne potrebe zahtijevale su obnovu središćanske župe, pa tako postojeća kapela sv. Ladislava postaje župnom crkvom. Župa je odmah nakon Drugog svjetskog rata 1945.g. izdvojena iz selničke župe, kojoj je pripojena u 17. stoljeću.

Pošto je to bilo vrijeme nove države i režima, te promjene odnosa prema Katoličkoj crkvi, vijest o tome nije ostala zabilježena u važnijim kronologijama. Naime, te godine ugašen je Katolički tjednik i prestale su izlaziti ostale vjerske tiskovine, a vlast je željela pod kontrolom držati župno i općenito crkveno upravljanje. Stoga župnik Vladimir Pelin tek 1952. g. bilježi u spomenici župe:

"Župa Mursko Središće je stvorena početkom rujna 1945. godine uz prisustvo kanonika Rodić Ignaca i donjomeđimurskog dekana Josipa Kristovića, župnika iz Podturna. Prvim župnikom otvorene župe imenovan je Josip Jambrošić, dosadašnji ekonom nadbiskupijskog sjemeništa, rodom iz vratišinskog Kraljevca. Župniku Jambrošiću davali su župljani hranu u naravi, a stanovao je u općinskoj kući vis a vis crkve, za koju kuću središćanci govore da je sagrađena u svrhu župnog stana. (...) Nakon 4 godine službovanja Jambrošić je bio aretiran, deložiran, a u stan je ušla milicija sa svojom stanicom.

Nakon Jambrošićeva aretiranja opet upravlja župa Selnica tj. njen kapelan Kolenko Ivan (rodom iz Črenšovaca). Nakon odlaska Kolenkova (u Sloveniju, mariborsku biskupiju) upravlja župom Stjepan Kavran, novi upravitelj župe Selničke, kroz godinu i pol. Nabavom lima i prinosom župljana, započeo je obnovu tornja. Zbog izvjesnih razloga Stjepan Kavran, zahvalio se početkom siječnja 1952. na privremenoj upravi župe Mursko Središće. Te godine imenovan je privremenim župnikom Vladimir Pelin, župnik, susjed, u Sv. Martinu na Muri; potonji ima zbog dobre i uređene ceste dobru komunikaciju sa Murskim Središćem."

Vlč. Vladimir Pelin bio je upravitelj župe Mursko Središće u nekoliko navrata: 1952. ? 1955., 1958. ? 1961. i 1963. godine. Nakon njega župom upravlja vlč. Vladimir Margetić (1963. - 1981.). Naslijedio ga je župnik Mijo Majdak (1981. - 1987.). Naposljetku došao je u župu vlč. Ivan Novak (vrijeme upravljanja župom: 1987. - 2002.) U novije vrijeme ovdje su službovali župnici Kristijan Piskač i Mario Kopjar.

Posveta župne crkve BDM Kraljici

"Prigodom dijeljenja sv. Potvrde kanonsku vizitaciju obavio je u Murskom Središću dana 27. lipnja 1985. godine Franjo kardinal Kuharić, nadbiskup zagrebački." - zabilježeno je u Spomenici župe. Tom prigodom blagoslovljen je kip Majke Božje Bistričke, a kardinalu je predloženo da Blaženu Djevicu Mariju potvrdi kao zaštitnicu župe.

To je ubrzo i učinjeno: zaštitnica župe postaje Blažena Djevica Marija Kraljica, te se otada drugo proštenje u crkvi održava u nedjelju u osmini Velike Gospe, između 16. kolovoza (spomendan sv. Stjepana kralja) i 22. kolovoza (spomendan BDM Kraljice).

Iz novijeg vremena

Iz novijeg vremena, točnije 1991. godine, upečatljiv je jedan događaj kojeg se sjećaju mnogi mještani. To je bilo vrijeme desetodnevnog napada JNA na Sloveniju. Na mostu na Muri zaustavljena je tada, 28. lipnja 1991.g. kolona tenkova i oklopnih transportera koja je kretala iz Čakovca prema Lendavi. Miniran most i ogroman broj mještana okupljenih u centru nisu im dopustili ulazak u Sloveniju, pa je nakon dugotrajnih pregovora kolona bila prisiljena vratiti se u Čakovec.

Postepeno se razvijajući mjesto je naraslo u urbanu i gospodarsku cjelinu. Danas Mursko Središće sadrži tridesetak ulica. Gradom je proglašeno 22. ožujka 1997. godine, prije svega zbog svoje prometne važnosti (granični prijelaz), a i zbog gospodarske i društvene uloge koju ima u gornjem dijelu Međimurja.

Osim župne crkve kao spomenik kulture registrirana je i grupa pilova, sa središnjim Presv. Trojstvom te sv. Ivanom Nepomukom i sv. Florijanom, podignuta 1807. godine. U središnjem parku nalaze se poklonac sv. Ivana Nepomuka (podignut 1846., obnovnovljen 1996.) te spomenik rudaru podignut 1952. godine.

U župi se nalaze i dvije kapele, Majke Božje (sagrađena 1940. godine), i sv. Josipa radnika (sagrađena 2018. godine).